Zvonko Car (Crikvenica, 4. 2. 1913. - Crikvenica, 13. 11. 1982). Već sa šesnaest godina, 1929. godine upisuje kiparski odjel Likovne akademije u Zagrebu. Duhovnu i financijsku potporu pružao mu je Vladimir Nazor, koji je u razdoblju od 1920. do 1930. boravio u Crikvenici. Njihovo prijateljstvo se nastavilo godinama, sve do Nazorove smrti. Tijekom studija pohađao je kiparske klase prof. R. Frangeša-Mihanovića, F. Kršinića i I. Meštrovića.

Diplomu je stekao 1933. godine te odlazi na studijska putovanja u Prag i Italiju, potom se vraća u Crikvenicu, gdje dobiva mjesto profesora u tadašnjoj Zidarskoj školi. Tu nastavlja raditi i tijekom Drugoga svjetskog rata. Priklanja se antifašističkim idejama i surađuje u raznim propagandnim odborima, a cijelo vrijeme rata održava kontakte s Vladimirom Nazorom. Nakon rata još neko vrijeme radi u Zidarskoj školi, a zatim na poziv prof. Vinka Antića odlazi u Rijeku i zapošljava se u AGITPROP-u. U Crikvenicu se vraća 1954. i zapošljava u netom osnovanoj gimnaziji, gdje predaje sve do umirovljenja, baveći se pedagoškim i likovnim radom.

Godine 1955. useljava u svoj novosagrađeni kiparski atelje, koji mu pruža bolje uvjete rada i konačno mogućnost ostvarenja većih kiparskih i spomeničkih radova. U narednim godinama nastaju njegove najpoznatije skulpture te veliki broj spomenika koje radi za naručitelje diljem Hrvatskog primorja.

Carov omiljeni kiparski materijal je glina, podatna i fleksibilna, u skladu s njegovom kiparskom naravi i temperamentom. Tek jedna od rijetkih skulptura u kamenu je kip Madone, koji se danas nalazi ispred crikveničke župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Pod utjecajem vrlo religiozne none, još u dječačkoj dobi želi postati svećenik pa su i njegovim kiparskim počecima prevladavale religiozne teme (glava Krista, sv. Anton, Madona, brojna raspela). Slijede portreti obitelji, a kasnije poznatih kulturnih i političkih ličnosti te likovi partizanskih boraca. U poslijeratnoj fazi, osobito u monumentalnim spomeničkim kompozicijama, očituje se njegova fascinacija Augustinčićevim skulpturama te njegovom snažnom dinamikom i izražajnošću. Naturalističkim pristupom Car modelira likove partizanskih boraca i ranjenika u trenucima fizičke boli, očaja, prkosa, s tijelima napetih mišića koji se ocrtavaju ispod odjeće.

Carova najpoznatija skulptura je Djevojka s galebom, postavljena u Opatiji na morskoj hridi blizu hotela Kvarner, koju Opatijci zovu Kirica. Istaknuto mjesto u njegovu opusu zauzima skulptura Higija - boginja zdravlja, koja se nalazi u parku Riječke bolnice, poklon tadašnjem ravnatelju dr. Zdravku Kučiću. Izrađena je u znak zahvalnosti za svesrdno liječenje njegove dugotrajne bolesti.

Prvi javni spomenik bila mu je bista Stjepana Radića postavljena 1940. u Crikvenici. To je ujedno jedan od prvih spomenika Radiću u Hrvatskoj. Izradio je portrete poznatih ličnosti: Vladimira Nazora, Jurja Julija Klovića, Josipa Pančića, Antuna Barca, Matka Laginje, Einsteina, Verdija, Josipa Broza Tita, Nikole Cara Črnog, Tome Strizića, Ivana Sobola, Franje Cara, Leopolda Ivančića, Ivana Lončarića Papića i drugih.

Zvonko Car je jedan od prvih 11 članova - osnivača HDLU Rijeka. Dodijeljen mu je status počasnog građanina mjesta Drivenik u Vinodolu.

Memorijalni atelje Zvonka Cara

Programi

Zvonko Car

Informacije