14.09.2018. - 28.09.2018. Goran Vranić Kameni ritmovi krčki
Rođen 1964. u Zagrebu. Školu Primijenjene umjetnosti (Odsjek fotografije) završio je 1983. U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu radio je kao voditelj fotografskog ateljea od 1987. do 1996. Član je ULUPUH-a od 1993. godine. Uz umjetničku fotografiju iI niz održanih izložaba, intenzivno se bavi i primijenjenom fotografijom. Surađujući s istaknutim hrvatskim povjesničarima umjetnosti, svojim snimkama je opremio brojna kataloška i monografska izdanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Galerije Klovićevi dvori, Muzejskog dokumentacijskog centra i još brojnih ustanova i nakladnika diljem Hrvatske. Aktivni je član Fotokluba Zagreb od 1990. i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) od 1997. godine.

Kameni ritmovi krčki

U Vranićevu dijalogu s prirodom likovni tekst pripada prirodi, ne fotografiji. Priroda oblikuje, određuje, zapisuje svoje biljege u kamenu površinu, nudi asocijacije o suživotu s čovjekom. Autor je tu da otkrije život gromadnog stijenja u nijemom trajanju, u kamenim naslagama, u dragocjenosti izvora i uvira, u svemu onome što kadar daje tek u naslutu: elementarni život prirode u svojem golom djelovanju, u svojoj iskonskoj biti u kojoj se početak prelijeva u kraj i kraj u početak. U kojoj priroda istodobno i ranjava i liječi, u kamene procjepe utiskuje poruke vječnosti.

Svojom novom cjelinom fotografija pod nazivom Kameni ritmovi krčki (2017.) Goran Vranić nastoji iščitati te poruke u kontekstu promišljanja svoga djetinjstva i svoje povezanosti s prirodom crikveničkog uzmorja. Cjelinu je posvetio ocu Ninu Vraniću (poznatom fotografu) i Danielu Butali (slikaru) koji su ga uveli u medij fotografije.

Kako ga je mamila krčka obala na suprotnoj strani kanala! Zapravo, dio obale, onaj od Šila do Krčkog mosta koji i danas nosi njegovo čuđenje i njegovu čežnju. Evo Goranova pojašnjenja: Ciljano sam fotografirao samo taj prostor surovog kamenog krajolika, geografski sam omeđio to moje sjećanje na djetinjstvo. Nisam išao šire. Zanimao me samo taj dio određen pogledom s crikveničke plaže. Kada bih barkom dolazio blizu stijena, pokušavao sam odgonetnuti tajanstveno slikovno pismo na stijenama, razotkriti tajne prirode, njezina djelovanja i trajanja. Njegova mašta zaplitala bi se i rasplitala u linijskim i morfološkim zapisima kamenih struktura (antropološkim i zoološkim), otvarala bezgranične prostore subjektivnog svijeta djetinjstva i sve što je nastajalo i raslo s njim i u njemu. Danas ih odmotava ova njegova fotografska priča. Pa i mi u nekom zumiranom obliku stijene možemo iščitati figuru u neponovljivom stapanju s prirodom: pticu, ljudsku glavu, formu koju je priroda oblikovala kroz vrijeme. U lomljenju rubova, u brušenju površine, u razaranju i obnavljanju.

U Vranićevoj fotografiji oblici su gotovo opipljivi u prostoru, poput masivnih skulptura. Izložba uvjerava da se radi o autoru koji pomno odmjerava motiv, ističe govor kadra, postavlja pitanja sebi i motritelju spretno povezujući objektivni odraz predmetne stvarnosti i subjektivni doživljaj. Ne mijenja stvarnost, samo nudi estetska pravila i istražuje najefektnije mogućnosti izričaja. Bez naknadnih autorskih intervencija. S punom koncentracijom na posebnosti koje nose stvaralačku moć prirode (kamena, neba, mora). U crno-bijeloj vizuri. U morfološkom prožimanju. Sa slojevima koje samo priroda umije oblikovati.

Važan mu je trenutak, osjećaj za trenutak. I to da svaki kadar ima svoje umjetničko opravdanje, svoje estetske razloge. Da bi istaknuo artistički zapis i likovnost u mediju fotografije, iznalazi pokrenutost reljefnih površina: hrapave napukline, usjekline i ureze, dubinu sjena i titravost svjetla, argumente mijena, raspadanja i mrvljenja. Uz pratnju kiparske misli koja traga za novim značenjima. S jasnim naglaskom na ritmovima, na gruboj strukturi, na dojmu monumentalnosti, na odmjeravanju punog-praznog, svjetla-sjene. Uz minimum narativnih elemenata. Nije mu cilj predočiti motiv kao goli podatak, već motivom iskazati stav, svoje kreativne kriterije, svoj koncept ideje o svijetu koji ga zanima. Ponudio nam je prirodu u mijenama, kameni krajobraz u svojoj postojanosti, ali tako da te zabilješke stvarnosti nose suptilnost stvaralačke osobnosti i istodobno, artističke izazove fotografskog medija. Pa taj susret s monolitnim stijenama krčke obale oblikovane u sudaranju s morem, vjetrom, suncem, govori

Goran Vranić was born in 1964 in Zagreb. He finished at the School of Applied Arts (photography department) in 1983. He worked at the Museum of Arts and Crafts in Zagreb as the leader of the photography studio from 1987 to 1996. He has been a member of the Croatian Association of Artists of Applied Arts since 1993. Alongside artistic photography and a number of exhibitions, he also works intensively in the field of applied photography. Collaborating with prominent Croatian art historians, his images have been included in numerous catalogues and monographs of the Croatian Academy of Sciences and Arts, the Klovićevi Dvori Gallery, the Museum Documentation Centre and many other institutions and publishers throughout Croatia. He has been an active member of the Zagreb Fotoklub since 1990 and the Croatian Freelance Artists’ Association since 1997.

Stony Rhythms of Krk

In Vranić’s dialogue with nature visual text belongs to nature, not to photography. Nature shapes, defines, leaves its marks on a stony surface, offers associations about coexistence with man. It is here that the author reveals the life of a huge rock in a silent period… In his photography forms are almost palpable in a space, such as massive sculptures. The exhibition convinces us that it is about an author who painstakingly measures the motif, emphasising the language of the shot, asking himself and the observer questions cleverly connecting the objective reflection of the reality concerned and the subjected experience. It doesn’t change reality, it only offers aesthetic rules and explores the most effective possibilities of expression.

Branka Arh