10.06.2014. - 30.06.2014. Vjekoslav Vojo Radoičić Vojine slikovne priče
Vjekoslav Vojo Radiočić rođen je 1930. u Požegi. Slikar, grafičar, illustrator, kipar. Član HDLU-a Rijeke i Zagreba, član Verein Bildenden Künstler Österreich. Prijatelj i suradnik s velikim austrijskim arhitektom i slikarom F. Hundertwasserom. Izlagao u zemlji i svijetu na više od 170 samostalnih izložbi. Autor pedesetak kazališnih scenografija, tekstova za djecu i mlade, ilustrator brojnih knjiga. Dobitnik brojnih nagrada i priznanja. Godine 2002. nominiran za prestižnu svjetsku nagradu J. Ch. Andersen (Mali Nobel) za dječju ilustraciju, a 2006. za The Astrid Lindgren Award za ilustraciju i tekst. Dopbitnik Nagrade Grada Rijeke, odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, dobitnik Nagrade V. Nazor i Nagrade Grigor Vitez.

Vojine slikovne priče

Zadivljuju oblici kojima V. Vojo Radoičić brani pravo na san, na maštanje i zamišljaj, na vjeru u dobro, na umjetnost koja iznalazi putove slobode i na zbilju koja bajkovitošću i humorom poravnava život i igru. Čudesne su njegove asocijacije i dosjetke, osobito način na koji ih povezuje, oblikuje, ispisuje, komentira. Iščitavanje njegova likovnog svijeta uvijek je osobno. Kad priča o sebi, o svojim uspomenama i doživljajima, priča i o nama. Zato nam je tako bliska njegova poetika. Jer je iskrena i životna, ispričana vedrim i humornim tonom, zaigranom linijom i žarkim bojama. Pa i na ona tjeskobna stanja, na škura neba, škure oblake i škure ribe gledamo s osmjehom na licu.

Vodi ga urođeni osjećaj za elementarno, jednostavno i iskreno. Iznimnom stvaralačkom imaginacijom povezuje sliku i riječ, liniju, boju i oblik, stvarnost života i svijeta u plošnoj ili trodimenzionalnoj pretvorbi. Njegovo je slikarsko pripovijedanje asocijativno, ali oslonjeno na kompozicijske planove i promišljanja. Postoje polazišta koja fiksiraju ideju. Pripovijedanje dalje preuzimaju asocijacje i aluzije prevedene u slobodno i otvoreno kretanje oblika, boja, linija i zapisa, u fragmente jedne priče različitih očišta i nestvarnih perspektiva bliskih dječjem percipiranju stvarnosti. Istodobno se kreće vanjskim i unutrašnjim prostorom, iluzionira i deziluzionira zbilju, otvara nove prostore i nove vrijednosti života. Sve što takne njegova stvaralačka ruka, razigrano je i veselo, ali samo na prvi pogled. Neki zapisi odaju sjetu i tjeskobu: Svi su vapori partili, Kamo paričivaš bez mene?

Koliko sebe unosi u svoja djela, otkrivaju ne samo brojni autoportreti, već i neizostavni zapisi kojima pojašnjava i dopunjuje sliku: Zlatina i moja soba, Ovo sam pak ja, Šal je nabavit nove piture, Vojotova karampana, Vojotova štorija, Vojotov vijađ fino fondo... Ima on vlastite modele kojima ilustrira život i ljubav, primjerice, susret dvoje plivača (on i Sanja) na imaginarnoj pučini. Nesvakidašnjim morima plove nesvakidašnji brodovi. Bez zabrana i kočnica. Nose žudnje za zavičajem i domom, ali i snove o ljubavi i daljinama. I neobične ribe u brojnim interpretacijama plivaju njegovim morima: one imaju svoja imena nedvosmislenih aluzija i značenja, one žive u konzervama, one bježe od nevere. Pod okriljem mora događa se većina priča o ljubavima, ženama, susretima, putovanjima. I pogled iz sobe 105 (Vojina soba u opatijskoj Thalassoterapiji) vodi na more. Mjesta, stvarna i metafizička istodobno, nose ushite i uspomene, specifično radoičićevsko iluzioniranje zbilje (vjenčanje u Crikvenici u Crkvi Uznesenja Bl. Djevice Marije kod velečasnog Vlatka).

Veći dio djela nastao je na podlozi nađenih, potrošenih i odbačenih stvari, originalnih drvenih naplavina, ostataka s barke koje je donijelo more (pajol s krme ili prove, rebra, škeram). Vojo im je dao novi život i novu vrijednost: Sve su slike moja draga djeca, ali neke posebno volim i čuvam, one na drvenim naplavinama. Posebno intrigiraju slike-objekti s reljefnim dodatcima (kuće, brodići, konzerve, ribe) koji izlaze u prostor slijedeći logiku dodavanja i kombiniranja.
Iščitavamo ih u strukturi, obliku, liniji, boji i riječi. Ekspresivni naboj proizlazi iz kolorističke zasićenosti površine, iz narativne strukture zapisa i dinamičnog ustrojstva aditivnih dijelova. Jednim pogledom teško obuhvaćamo sve planove i perspektive, sva autorova zagledanja frontalno, odozgo, sa strana, sve njegove asocijacije i misli. Teško je otkriti neki kompozicijski ključ koji bi olakšao put u njegovu kreativnu igru ili uputio na obrazac koji bi vodio njegovim preobrazbama stvarnosti. Radoičićevski slikovni jezik je neka vrsta slagalice pojavnoga svijeta koja se razvija poput vala sve do rubova slike i nastavlja dalje vlastitom logikom u svijesti motritelja. Svaka razumska analiza zahvaća tek jednu razinu toga kretanja. U tome je jedinstvenost i samosvojnost njegova umjetničkoga identiteta.

Branka Arh