U svojoj najnovijoj knjizi znakovita naslova: Da nas ne bi bura zela, autorica se babi pitanjem određenja identiteta Crikvenice, koje ju satalno muči, pa se neprestano pita po čemu je to Crikvenica prepoznatljiva? Što je to važno i vrijedno bilježenja? Što bi trebalo sačuvati - da ga ne bi bura zela.

To se pitanje s jačim ili manjim intenzitetom provlači i kroz ranijih deset knjiga ove autorice. Ovoga puta daje svoj izbor tema koje bi trebale biti dio opće kulture svakog stanovnika Crikvenice, od najmlađih do najstarijih. I to ne samo u svrhu informiranja turista, već radi nas samih, da bismo mogli stvarno cijeniti kamen po kojem hodamo. Napose, da bismo mogli cijeniti i sebe kao nasljednike svih onih generacija ljudi s vizijom u očima, koji su gradili hotele i rive, stvarali ribarsku flotu, sadili parkove, pisali, slikali i gradili svoj grad.

Svojim prepoznatljivim, ležernim stilom pisanja atorica jednaku pozornost pridaje sitnim, naoko beznačajnim temama, kao i povijesno važnim činjenicama. Za nju su i stara maslina i proljetna mendula okićena ružičastim cvijetom jednako važne kao i sve ostalo, jer sadržavaju neke skrivene priče o trajanju ovoga mjesta kroz povijest, isto kao i stari kameni most, portal obiteljske kuće Skomerža ili hotel Therapia. Autorica tako pokazuje širinu osobnih zanimanja, kao i namjeru da otkrije sebi i čitateljima sukus duše Crikvenice. Rekli bi: novinar zauvijek ostaje novinar!