05.05.2019. - 25.05.2019. Borislav Božić Stvarnost i iluzija, ni stvarnost ni iluzija
Izložba Borislava Božića

Borislav Božić

Diplomirao je na studiju likovne kulture, smjer grafika na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Posebne zasluge ima kao dugogodišnji organizator i voditelj Fotokluba Rijeka u kojem je osnovao Sekciju mladih i Sekciju ljubitelja analogne fotografije. Inicirao je i utemeljio Galeriju Principij. Koncepcijski je osmislio Riječki festival fotografije PHOTORI te osnovao e-Muzej riječke fotografije. Organizator je i kustos više od 150 izložaba. Kao član Umjetničkog savjeta HDLU-a Rijeka pokrenuo je i realizirao dva Međunarodna salona umjetnosti minijature posvećena najvećem renesansnom umjetniku malog formata J. J. Kloviću. Dobitnik je niza nagrada za svoj umjetnički i pedagoški rad. Stekao je zvanje Instruktora-savjetnika s Plaketom Izidora Kršnjavog. Dobitnik je Godišnje nagrade Grada Rijeke za 2017. za izniman i prepoznatljiv doprinos umjetničkom i pedagoškom razvoju grada te promicanju svijesti o važnosti kulture za identitet Rijeke te Nagrade Tošo Dabac za 2018. za sveukupno fotografsko stvaralaštvo koje je prepoznato u Hrvatskoj i izvan njezinih granica. Član je HDLU-a Rijeka, Umjetničkog savjeta HDLU-a Rijeka te predsjednik Fotokluba Rijeka i Fotosaveza Primorsko-goranske županije.

Borislav Božić, 51000 Rijeka, Ivana Zajca 24/IV

tel. + 385 (0)91 533 25 76

e-mail: borislavbozicrijeka@gmail.com

www. http://borislavbozic.com

Branka Arh

Stvarnost i iluzija, ni stvarnost ni iluzija

U svom unutarnjem dijalogu ili, kako on to voli reći, u svađi sa sobom, Borislav Božić kroz fotografiju i likovnost pokušava naći odgovore na pitanja o sebi, o svome mjestu u globalnom svijetu, o moralu i etici društva u kojemu živi. I poručuje: unutar stvorenih obrazaca mi smo slobodni, možemo raditi što želimo, možemo uspostaviti svoj sustav, izreći svoju misao, svoju poruku, svoju pobunu. Ali samo unutar stvorenih obrazaca.

Pa svoju likovnu priču pod nazivom Razgovor sa sobom (2015.) temelji na takvim obrascima. Koristi fotografiju vlastitoga lica kao idejnu matricu. Ne u smislu isticanja osobnosti ili zauzimanja stava o sebi, već kao sredstvo kojim razrađuje ideju ponavljanja istoga kadra, slaganja iste objektivne činjenice u polja odijeljena rasterom, istim ritmom monotonog vodoravnog i okomitog nabrajanja. Sve matematički određeno, proračunatih dimenzija okruglih brojeva (100 x 100 cm, 10 x 10 polja). Likovnu priču u 100 istih jedinica nastavlja CT snimkom vlastite glave. Istu ideju (konceptualnu) ostvario je strogim impersonalnim likovnim jezikom svedenim na racionalno. Stvorio je vanjski okvir, kompozicijski obrazac pravilnog nizanja, racionalnog organiziranja prostora kojim je istaknuo kompaktnost cjeline. Svaki element ove njegove fotografske priče ima istu vizualnu zbiljnost, organizaciju prostora koja se odmah prepoznaje, nema zabune u praćenju nizova, elementi se ne razlikuju u vizualnosti, ali pravo značenje dobivaju tek u cjelini. Naš pogled zastaje u trenutku kada u nizu istih strukturnih jednica uoči jedno prazno polje. O čemu je riječ? O odmoru za oko ili o autorovoj provokaciji s razlogom? Nema dvojbe da tom stankom u kretanju i nizanju činjenica želi isprovocirati gledateljevu pažnju i da baš ta provokativna praznina pokreće naša pitanja i asocijacije o životu i svijetu.

Multipliciranjem činjenica i nizanjem kadrova priča teče dalje, ali ne više na osobnoj, već na općeljudskoj razini. U jednom dijelu to je zgusnuti prizor odrezanih ribljih glava (riba je arhetipski znak, simbol Isusa), u drugome izdužene forme čavala (podsjet na čavle kojima je Isus bio pribijen na križ), u trećemu žilet-žica (podsjećanje na Isusovu trnovu krunu). I riblje glave i čavli i žilet-žica su stvarne, točne, faktografski jasne i nedvosmislene činjenice stvarnosti. Ujedno su simboli sa značenjem Isusove muke, žrtve i smrti. I bude snažne asocijacije na vrijeme sadašnje u kojemu je žilet-žica postala znakom raščovječenog svijeta. Od njih se razvija ideja, od njih počinje tumačenje. Tako autor prenosi svoju poruku, tako ostavlja svoj trag, svoju misao, nešto što on jest. Tako pokreće pitanja o pojedincu i njegovoj poziciji u društvu: Pokušavam na taj način reći nešto o putu kojim čovjek ide, o zaprepašćujućoj kontroli ljudskog uma, o zastrašujućoj moći koja kontrolira, ograničava i nameće. Tehnološki smo otišli jako daleko, u ljudskosti se nismo pomakli. O tome želim nešto reći, izraziti na svoj način. Pa se bavim ovakvim malim stvarima. Te njegove male stvari postavljaju mjerila vrijednosti - grade veliki svijet. Makar taj veliki svijet bila iluzija na razini dijaloga sa samim sobom.

Ponovimo, Božićev dijalog sa samim sobom odvija se kadriranjem, racionaliziranjem, odmjeravanjem, fragmentiranjem, dodavanjem, interveniranjem. Ali njegova likovnost ima i drugu stranu, onu koja se otkriva u cjelini kolaža (2010.) s motivom vode kao prapočelu života. Onu koja se potvrđuje kroz lirsko, meko, fluidno, poetsko, valovito kretanje u kadru. Kroz vizualno i simbolično značenje elementa vode vukla ga je Senekina misao koju često citira: kad bi sve na ovoj planeti izgorjelo, nestalo, novi život ponovo bi se rodio u vodi. Dakle, važno mu je bilo učiniti vidljivom njenu protočnost, boju, dubinu, energiju prirode, ali i njenu mnogoznačnu simboliku obnavljanja života.

Kolažima Hommage J. J. Kloviću (2013.) prethodilo je obilaženje Grižana u Vinodolu,

svih mjesta kojima se (pretpostavlja se) dječak Klović kretao, gdje je rođen i gdje je odrastao. Pritom je fotografirao sve što je moglo biti povezano s njim i s njegovim životom (crkvu, pisma, kodekse, slike, crteže, minijature, iluminacije) da bi osjetio energiju ambijenta, ugođaj krajolika i interijera, duh sačuvan kroz vrijeme. Zatim je kombinirao fotografske predloške, fragmentirao, kolažirao, sučeljavao, dodavao svoju misao, stvarao nove likovne situacije, podvlačio i oživljavao kolorističkim efektom fluidnog crvenog polja s ciljem da pokrene, dinamizira, uzbudi, kompozicijski usustavi stvari, da u mediju fotografije predoči osobnu viziju veličine i značenja Julija Jurja Klovića.

U Božićevom zapisu, fotografija ostaje činjenicom stvarnosti, ali kontrolirane stvarnosti, dopunjene osobnim udjelom imaginacije i iluzije.

Prijevod:

Borislav Božić graduated in visual culture, graphics studies at the Faculty of Philosophy in Rijeka. He deserves special merit as the long-time organiser and leader of the Rijeka Fotoklub in which he founded sections for young photographers and fans of analogue photography. He also initiated and founded the Principij Gallery. He conceived the idea of the Rijeka Festival of Photography PHOTORI and established the e-Museum of Rijeka Photography. He has been the organiser and curator of more than 150 exhibitions. As a member of the Arts Council of HDLU (the Croatian Association of Artists) of Rijeka, he initiated and realised two international arts salons of miniatures dedicated to the greatest Renaissance artist of this small format J. J. Klović. He has received a number of awards for his artistic and pedagogic work. He acquired the position of instructor-adviser with the Medal of Izidor Kršnjavi. He was awarded the Annual Award of the City of Rijeka for 2017 for his exceptional and recognisable contribution to the artistic and pedagogic development of the city and the promotion of the awareness of the importance of culture for the identity of Rijeka and the Tošo Dabac Award (2019) for the overall photographic creativity for which he is recognised in Croatia and outside its borders. He is a member of HDLU Rijeka, the Arts Council of HDLU Rijeka and the president of Fotoklub Rijeka and the Fotosavez (Photographic Union) of Primorje-Gorski Kotar County.

Reality and illusion, not reality nor illusion

(...)

With the multiplication of the facts and the sequencing of the shots, the story flows further, but no longer on the personal, but on a general level. In one part it is the concentrated sight of cut-off fish heads (a fish is an archetypal sign, a symbol of Jesus), in the second the elongated forms of nails (a reminder of the nails with which Jesus was nailed to the cross), in the third razor-wire (reminiscent of Jesus’s thorny crown). The fish heads and nails and razor-wire are real, accurate, factographically clear and unequivocal facts of reality. At the same time, they are symbols of the significance of Jesus’s torment, sacrifice and death. And they awaken powerful associations at the time of the present in which razor-wire has become a sign of the inhumane world. An idea develops from them, from them interpretation begins. In this way the author transmits his message, he leaves his trace, his thought, something that is him. In this way he raises questions about the individual and his position in society: In this way, I’m trying to say something about the road down which man is going, about the astounding control of the human mind, about the frightening power which he controls, limits and enforces. Technologically we have gone very far, within humanity we haven’t moved. I want to say something about this, to express in my way. So I deal with these kinds of little things. These little things of his are setting the standards of value - they build a big world. Although this big world was an illusion on the level of dialogue with himself.

(…)

Before the collages Homage to J. J. Klović (2013) there preceded a tour of Grižane in Vinodol, all the places where (presumably) the young Klović travelled, where he was born and where he grew up. In doing so he photographed everything which could be connected to him and his life (the church, letters, codices, paintings, drawings, miniatures, illuminations) in order to feel the energy of the ambience, the atmosphere of the landscape and interiors, the spirit preserved over time. Then he combines the photographic templates, fragmented, made a collage, confronted, added his thought, created new visual situations, underlined and revived with a colouristic effect of a fluid red field with the aim to start, dynamise, excite, compositionally systematise things, that in the medium of photography he demonstrates the personal vision of the greatness and significance of Juraj Julije Klović (Giorgio Giulio Clovio).

Branka Arh