Domagoj Barić, rođen 19. lipnja 1988. godine u Rijeci, gdje završava osnovnu i srednju školu. 2012. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Zoltana Novaka. Radi kao vanjski suradnik u svojstvu asistenta na APU Rijeka od 2015. godine. Član je HDLU Rijeka. Sudjelovao na nekoliko skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
"Oblaci nisu sfere, planine nisu stošci, morske obale nisu krugovi, a kora drveta nije ravnina, kao što ni svjetlost ne putuje ravnim pravcem." Benoit Mandelbrot (matematičar)
Cijela je povijest umjetnosti satkana od različitih načina na koje umjetnik doživljava svijet, odnosno od jedinstvenih vizualnih opažanja koja su svojstvena određenom umjetniku te njegovom nastojanju da svoj osjećaj svijeta pretoči u umjetničko djelo.
Pejzaži Domagoja Barića prozori su njegove duše. Domagoj živi u skladu s prirodom duboko ju osjećajući, stapajući se s njom. Ona je izvor njegove inspiracije, njegova snaga i težnja k vlastitom miru i ispunjenju. Na njegovim slikama pretežito se nalaze predjeli Velebita, potom, mjesta koja ga okružuju, u kojima je odrastao, u kojima živi.
Jasno je da je Bariću, kao i mnogim prethodnicima, priroda neiscrpan izvor nadahnuća. U potrazi za savršenstvom planinari, trči, hoda, promatra i hvata svaki dašak vjetra, zrake sunca, šum mora, titraje života koji su svuda oko njega i u njemu. Teži da nam svojim djelima prenese upravo te djeliće vječnosti i podijeli s nama svu tu ljepotu, sklad i raskoš.
Domagoj, kao slikar prirode, pronicljivi je promatrač svega onoga u prirodi što često promakne običnom, neumjetničkom oku. Izvjesno je da se nalazimo pred djelima velike posvećenosti i ozbiljnosti. Svrstavajući ga u stilske okvire mogli bismo reći da je riječ o impresionističkom poimanju slike. Finim tkanjem obojenih odnosa, gotovo divizionističkim potezima koji se nadopunjuju i svojom suptilnošću, uvlači nas u gotovo realnu predstavu samog motiva. Može se, stoga, reći da je ovdje u pitanju utvrđivanje vlastite poetike na osnovi određenih tradicionalnih iskustava. Svojstven senzibilitet Barić usmjerava k nekom novom intimizmu okrenutom unutarnjem području vlastitih osjećaja, ne hvatajući samo pokrete prirode, već i njezin duh.
Harmonijom boja, profinjenim ritmovima pojedinih dijelova slika koji su uvijek u službi likovne cjeline govori o samo nekim elementima poetske strukture ovih raskošnih likovnih prizora pejzaža. Ove slike žive po zakonima svoje vlastite prirode i one prirode o kojima autor svjedoči. I kako sam autor kaže:
"Umjetnost je govor tišine, most prema onom uzvišenom što se ne može izraziti riječima, već se mora osjetiti. Uspješno je umjetničko djelo ono koje uspije doprijeti iza razuma primatelja, u odaje njegove duše."