08.09.2016. - 26.09.2016. Stanko Abadžić Miris žene ili profinjena erotika jedne
Izložba fotografija

Stanko Abadžić rođen je u Vukovaru 1952. Diplomirao germanistiku. Dopisnik Vjesnika. Od 1995. do 2002. boravio u Češkoj gdje je ostvario više samostalnih i skupnih izložaba (retrospektivna izložba u Pragu u Komornoj galeriji Doma fotografije Josefa Sudeka). U Pragu je objavio i knjigu U ogledalu života. Monografija In Absentia i istoimena izložba u Muzeju Mimara u Zagrebu 2003. označavaju njegov povratak na hrvatsku fotografsku scenu. Samostalno izlagao u Osijeku, Novigradu, Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, Karlovcu, Sisku, Rijeci, Daruvaru, u 16 europskih zemalja, u SAD, Argentini i Japanu. Godine 2010. boravio u Cité Internationale des Arts u Parizu. Iste godine u Gliptoteci u Zagrebu održao izložbu pod nazivom Pariz - Skice za portret grada. Dobitnik više nagrada i priznanja. Član je HDLU Zagreb, HZSU i Fotokluba Zagreb.

Miris žene ili profinjena erotika jedne fotografske priče

Abadžićev angažman u mediju fotografije (kojim se bavi od petnaeste godine, profesionalno od 1995.) na sjajan način pokazuje artističke, tehničke i tehnološke mogućnosti fotografskog izričaja. Posebnu izražajnost i atraktivnost postigao je autentičnom estetskom dimenzijom, vizualnom jasnoćom, čitkošću i snažnim komunikacijskim dijalogom. Nakon fotografskih cjelina s motivima gradova (Prag, Pariz, Berlin, Zagreb) svoju je percepciju usmjerio na ljepotu i sklad ženskog tijela koje je u cjelini Miris žene podigao na razinu savršene likovne forme. Tri su važna aspekta njegova pristupa temi ženskog akta: poziraju mu obične djevojke (ne profesionalni modeli), nema stylinga niti naglašenoga uljepšavanja make-upom, ne koristi umjetno osvjetljenje. U ovoj osobnoj, subjektivnoj fotografskoj priči govori o idealu ljepote, o izazovnom i zavodljivom u svojoj prirodnoj intimi i identitetu, o ženinoj nagosti koja nije sablažnjiva, o sanjarskim vrijednostima, profinjenoj erotici i rafiniranoj senzualnosti, ali ne na način stereotipnih fotošopiranih reklama populističkih medija. Kao zasebnu činjenicu nameće osobiti crno-bijeli tonski registar, tretiranje dnevnoga svjetla i ugođaj rafiniranih sfumata.

Ono što zrači iz aktova, to je u prvom redu do savršenstva dotjeran odnos svjetla i sjene, ono što je fotografija preuzela od slikarstva: spretno korištenje isključivo prirodnog osvjetljenja koje meko obasjava figure, fluidni tonski prijelazi i gradacije svjetla, meko otvaranje u prostor, uvlačenje sjena u blaga ulegnuća tijela, opipljivost površine i gotovo ispolirana glatkoća tijela, tektonika kadra, artistička estetizacija usmjerena na ugođaj i na sitne pojedinosti. Gotovo mu je važnije ono nevidljivo, ono što je fotoaparat na čudesan način zabilježio u dubokim gustim sjenama.

Sve su fotografije pomno i svjesno kadrirane. Dugo promišlja pravi i istinski trenutak događanja u kadru: izdvajanje detalja u geometriziranoj pozadini fotografije, suprotstavljanje svijetlih i tamnih dionica, bogatstvo optičkih efekata, slikovitih površina i tekstura, naglašavanje gracilnih položaja žene u intimnim zatvorenim prostorima ili u prirodi (najčešće uz more na pješčanoj plaži). Bavi se problemima kojima se bave i slikari: svjetlom, kompozicijom, pravilnim komponiranjem prostora i ljudskog lika u prostoru (kojemu prilazi gotovo skulptorski, s iznimnim osjećajem za trenutak i za pojedinosti). Njegova je logika provociranje napetosti, ali lako prepoznajemo sklonost prema tihim, intimnim suglasjima, prema metafizičkom miru i tišini. Kako majstorski u tišinu preobražava središnji motiv ženskog akta i prostor koji ga okružuje! Autora ne vidimo, ali osjećamo da je i on u kadru.

Abadžićevu liniju u novoj hrvatskoj umjetničkoj fotografiji obilježava gotovo znanstvena preciznost, fascinacija ljepotom i uvjerenje da fotografija i bilježi i preobražava stvarnost. Miris žene je jedna od njegovih najatraktivnijih cjelina. Radi se o projektu koji ima nit vodilju, koji u sebi nosi zaokruženu priču, naboj i čvrstu točku gledišta. I priziva estetski sud. Njegov krajnji cilj ipak je sustavna gradba prepoznatljive stvaralačke osobnosti pa aktovi nisu samo prikaz ljepote i senzualnosti ženskog tijela, prije svega su činjenice autorove prepoznatljive izražajnosti, mirne, stroge i perfekcionističke likovne estetike crno-bijelih odnosa razjašnjenih tek pri susretu svijetla i sjena. Glamurozne impresionističke vizure potvrđuju činjenicu da se radi o vrsnoj stvaralačkoj poetici u mediju fotografije.

Branka Arh