05.07.2011. - 19.07.2011. Josip Diminić Viđeno, nađeno, a ono moje
Josip Diminić rođen je 17. lipnja 1937. godine u Svetom Lovreču kraj Labina. Završio je u Zagrebu Školu primijenjene umjetnosti 1957., a 1963. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Marina Tataglije. Od 1965. živi u Labinu. Redoviti je profesor na Odsjeku za likovnu umjetnost pri Filozofskom fakultetu u Rijeci od 1984. godine, a od 2005. na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.
Od sedamdesetih godina u njegovom dijelu prevladavaju nefiguralni obojani reljefi u drvu i skulpture u drvu, kamenu i bronci. U kasnijem razdoblju prevladavaju antropomorfni oblici i stilizirane forme ptice. Samostalno je izlagao na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih javnih spomenika. ldejni začetnik i suosnivač je likovne grupe Labinski atelieri, Mediteranskog kiparskog simpozija, periodične izlozbe Ars Histriae i Međunarodne studentske kiparske škole u Vrsaru. Godine
2008. realizirao je kip sv. Nikole u bronci za Grad Kraljevicu. lste godine Senat Sveučilišta u Rijeci dodjeljuje mu počasno zvanje professor emeritus. Do danas je izlagao na 115 samostalnih izložaba. Autor je 11 grafickih mapa. Do sada je za svoj rad primio 27 nagrada. Zivi i radi u Diminićima i Labinu.

Viđeno, nađeno, a ono moje

Nije lako obuhvatiti stvaralačku raznolikost Josipa Diminića ni ono njegovo pomicanje granica u kiparstvu i slikarstvu, prožimanje jednog i drugog te potvrdivanje neiscrpne inventivnosti, zanatske vještine i perfekcionizma.Usprkos tome što nam tijekom dugogodišnjeg stvaralačkog djelovanja redovito priređuje iznenađenja, teško bismo mogli predvidjeti da će računalnu grafiku odabrati kao svoj novi medij.

Radi se o njegovoj zaokupljenosti figurama koje zapaža u strukturi kamena, zida, drva, asfalta, svega što ga okružuje. lsčitava figure u onome što priroda sama stvara. Umjetnik je tu da prepozna, izdvoji, poveze sa svojim unutrašnjim svijetom i iskustvom i izrazi njemu bliskim likovnim sredstvima da bi djelo dobilo pečat stvaralačke osobnosti i vremena u kojemu je nastalo. Take je do danas nastalo tristotinjak radova, ne samo printeva, već i skulptura i crteža koji čekaju svoje predstavljanje javnosti. Die te cjeline pod nazivom Viđeno, nađeno, a ono moje čine digitalni ispisi na papiru i platnu nastali temeljem fotografije s autorskim intervencijama.

Neke fotografije naglašavaju kiparski pristup, trodimenzionalno u prostoru, gotovo opipljivu prostornost, prirodnu plastičnost sa strukturom na kojoj se svjetlost oštro kida otkrivajući amorfnost i grubost izbrazdane površine i nepravilne slojeve stijene koju je oblikovala priroda sama, a umjetnik zabilježio fotografijom.U većini ovih radova percipiranje ljudski lik u jedinstvenom stapanju s prirodom, u beskrajnom prirodnom procesu koji od iskona gradi i razgrađuje. I neka bolna misao prati izraz ovih kamenih portreta. Smijeh prelazi u grotesku, izraz lica odaje ekspresivni grč. Fotografijama Moj čovjek od stijene, Djevojčica koja se smije, Čovjek u moru autor i nazivima pojašnjava to što umjetnost ima reći o čovjekovu trajanju i njegovu hodu kroz povijest.

Priča može započeti susretom s monolitnom stijenom, izranjenom u su: Životu s morem, nebom, suncem. Element prirode u svojoj goloj postojanosti pokazuje svoju istinsku bit koja nadživljuje umjetnikovo trajanje. Tu počinje i prestaje mit. Priroda oblikuje, upisuje svoje znakove u kamenu površinu, rukopisne poruke koje umjetnik pokušava dešifrirati na razini asocijacija. Samo djelo je neumitan argument jednog i drugog. Ne vrijede ni estetska ni matematička pravila,tek pravila opstanka. U ovom dijalogu autoritet umjetnika izmiče pred autoritetom prirode. Prepušta prirodi veći dio posla - i likovni tekst i korištene materijale i načine izvedbe. Umjetnikove su intervencije minimalne.

Na razini slike i crteža zanima ga faktura, hrapava, raspucana površina s napuklinama koja u sebi čuva tragove procesa raspadanja, mrvljenja, otkidanja. Crtež koji priroda sama ucrtava u strukturu asfalta (Raskorak) ili zida (Uzlet), naznačen je raspuklinama koje tvore linije, duboke ureze. Na plitkim izbočinama lomi se svjetlost zbog čega površina djeluje pokrenuto, zmasto, titravo, gotovo reljefno. Osobita igra svjetla stvorila je duhoviti prizor Mali moj magarčić (sjena krošnje stabla na površini zida) koji likovnu misao vodi na relaciji stvarno - nestvarno. lsta se ideja razvija u prizorima otpale žbuke na zidu Anđeo na KK 31 i Dečko koji pravi pipi.

Diminić - kipar, slikar, fotograf, sve u jednome, na novi način nastavlja svoj razgovor s prirodom i umjetnošću, duboko zagledan u dileme suvremenog čovjeka i stvaralaštva. Ovi radovi još jednom podsjećaju na njegov nemjerljiv doprinos suvremenoj hrvatskoj umjetnosti u koju je ugradio jedan od najzanimljivijih i najizvornijih opusa.

Branka Arh