26.08.2011. - 10.09.2011. Jasna Maretić Akvarelni monokrimi
Jasna Maretić rođena je 1. svibnja 1939. godine u Vinkovcima. Studirala je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora lve Rezeka, a diplomirala je u klasi profesora Marina Tartaglia 1963. godine, kada postaje i č lanicom HDLU-a Zagreb. lzlagala je na 27 samostalnih izložaba te na brojnim i značajnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (ltalija, Njemačka, Bugarska, Mađarska). Sudjelovala je u radu desetak likovnih kolonija. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja za svoj rad. Radovi joj se nalaze u mnogim javnim prostorima te muzejskim i privatnim zbirkama.
živi i radi u Labinu.

Akvarelni monokromi

U slikarstvu Jasne Maretić motiv krajolika zauzima prvo mjesto. Sva svoja likovna pitanja, nadahnuća, slutnje, napetosti i uzbuđenja, kreativna i analitična promišljanja, postavila je u njemu. Proslavila je prirodu nizom pastelnih ostvarenja koja odražavaju njen suptilni svijet pun svjetla i atmosfera, katkad na samom rubu apstrahiranja, ali uvijek motiviran unutrašnjim porivima.

Prije dvije godine, na Trinaestom Labinskom uzletu likovnosti, izložila je akvarel u kojemu su boje isčezle,a motiv bio sveden na gole odnose crnog i bijelog. Moć akromatskog došla je do punog izražaja. Bilo je jasno da je slikarica, dugo zapletena u nježno kolorirane pastelne krajolike, napustila boju u zamjenu za rafinirana stupnjevanja vizualnih i osjetilnih senzacija u prostorima svjetla i sjene. Bio je to početak nove cjeline u kojoj će blistavim akromatskim inačicama pokazati majstorsko baratanje akvarelom. Elementarnost neboja, bijelog i crnog, dovelo ju je do slikarske askeze kojom je nestala svaka ekspresivnost boje. Sliku je svela na strukturiranje svjetlina i tamnina, na monokromni govor neboja. Umijeće ovog govora podrazumijeva spoznaju temeljnih zakona prirode koji se očituju u odnosima svijetlog i tamnog (dobra i zla, života i smrti). Stablo bora postalo je njena osobna likovna metafora, ali Jasna nije upala u zamku površne metaforike, već je znala ovaj motiv iz prirode i materijalnost bijelog i crnog (i njihovih tonova) prevesti u umjetničko djelo koje odražava duhovno stanje, najkrhkije prostore njena stvaralačkog bića.

Dragocjena su njena iskustva o naravi vodenog pigmenta, o razljevu čije fluidno rasprostiranje treba nadzirati, o prvom dodiru kista i podloge o kojemu zavisi krajnji ishod, o nepopravljivosti traga, o praznim bjelinama koje aktivno i ravnopravno sudjeluju u nastajanju slike. Njezina sustavna gradba oblika ležerna je ali ne improvizirana, brza ali ne skicozna, melodiozna, skladna i senzualna, ali ne patetična. Sve je krhko, ali sabrano. Odvagnuto u omjeru punog i praznog prostora, ali živo, osobito u strukturi krošnje koja vibrira i treperi ističući igru svjetla i sjene. Rasčlanjena je minucioznim rukopisom, ali ostaje dojam cjelovitosti, kompaktnosti i voluminoznosti.

Vjerna svojim estetskim normama i strogim mjerilima likovnosti, Jasna Maretić dosegla je zreo, osmišljen i artistički pročišćen likovni govor poetskog realizma koji se samo na prvi pogled isčitava lako. Finese njenih akvarelnih monokroma prolaze gotovo nezamijećeno. Samo izvježbano, u likovnom gledanju iskusno oko prepoznaje rafiniranost strukturiranja, vrijednosti njenog neposrednog zapisa, prijenos zanosa, ravnovjesnost odnosa, slobodnu igru i virtuoznost ruke. A stvarni razlog njene zaokupljenosti ovim motivom jest prenijeti u medij slikarstva energiju prirode, predočiti njen rast uvjetovan prožimanjem svih elemenata (zemlje, vatre, vode, zraka). U tom kontekstu, stablo bora je arhetip kozmičkog stabla koje se, u simbolici rasta, iz zemlje diže prema nebu povezujući materijalno i duhovno. Ekspresija vlastitog uloga i mjera jednostavnog ljudskog traga u simbolici obnavljanja života, to je ono što ove akvarele čini osobitima.

Branka Arh